Zvono za pekare

U ulici iza tržnice pekar zvoni ručnim zvonom kad iz pećnice izađe druga tura. Kratka povijest zvuka koji kazuje koliko je sati.

Autorica: Ilse Marrow · 1 minuta · Pročitajte na webu

Radnim danom u devet i petnaest, a subotom u pola deset, u uskoj ulici iza natkrivene tržnice oglasi se ručno zvono. To je maleno mjedeno zvono s drvenom drškom, kakvim je nekoć učitelj označavao kraj odmora, a zvoni njime onaj od dvojice pekara kojemu su u tom trenutku ruke pobrašnjene. To znači da je druga tura izašla iz pećnice. U toj ulici to znači već dulje nego što je ijedan od njih živ.

Čini se da to nitko mlađi od pedeset ne zna. Mlađi stanovnici misle da je zvono simpatičan detalj, malo predstave za posjetitelje. Stariji odjenu kapute.

Prva i druga tura

Prva tura u pekarnici namijenjena je onima koji nekamo idu: radnicima, roditeljima koji rano vode djecu u školu, svima koji jedu stojeći. Iz pećnice izlazi u šest i do sedam je više nema. Druga tura namijenjena je onima koji ostaju. To je kruh za ručak, žemlje za staricu na trećem katu koja se više ne penje stubama prije deset, štruca koju joj susjeda nosi gore.

Zvono postoji zato što je druga tura drukčija vrsta obećanja. Njeni kupci ne prolaze pokraj pekarnice usput; treba ih pozvati. Prije telefona, prije nego što je itko imao pouzdan sat u kuhinji, zvuk je bio jedini način da se ulici javi kako je nešto toplo čeka.¹

Sat koji je zvuk

Sviđa mi se što zvono mjeri vrijeme, a da ga ne pokazuje. Ne može se očitati, može se samo čuti, a sa svakog prozora čuje se drukčije: oštro na uglu, prigušeno iza dvorišta, gotovo nikako na najvišim katovima, gdje su se ljudi oduvijek oslanjali na one ispod sebe da im prenesu vijesti prema gore. Tako ono mjeri ne samo sat nego i ulicu, njezinu dubinu i osjećaj susjedstva.

Kad su prije nekoliko godina pitali pekare hoće li prestati zvoniti njime sad kad svi imaju telefon, stariji od njih dvojice rekao je da će prestati kad kruh više ne bude gotov. Bio je to bolji odgovor nego što je pitanje zaslužilo.²