Bilješke

Čovjek s futrolom za violončelo opet je bio u vlaku u 23:52. Spavao je od prve stanice, kao i prije, jednom rukom na futroli, kao da bi mogla otići bez njega. Vidjela sam ga već četiri puta i nijednom budnog, pa sam odlučila da ne želim znati gdje svira. Neke je redovite putnike bolje ostaviti u pozadini, poput vremena.

Nakon eseja o mom kuhinjskom satu, čitatelji su mi pisali o svojim satovima koji ne pokazuju točno vrijeme: neki žure, neki kasne, a jedan je namjerno išao unatrag. Najčešće odstupanje iznosi pet minuta. Rekord je dvadeset dvije minute; drži ga čitateljica koja kaže da nikad nije zakasnila, a nikad nije ni znala koliko je sati. Neću objaviti nijedno ime. Svaki je od tih satova kućna tajna.

Veliki sat u kolodvorskoj dvorani radi nešto što prije ovog proljeća nikad nisam primijetila: njegova sekundna kazaljka obilazi brojčanik mrvicu brže od sekunde, a onda zastane na početku minute i čeka, potpuno nepomična, signal odnekud drugdje. Zatim minutna kazaljka skoči i sve počne iznova. Održava vrijeme tako što nakratko griješi, a zatim se uskladi. Mogu zamisliti i gore načine života.

Hladan vjetar s visoravni spustio se tijekom noći, a do jutra je razina vode u luci bila dvadeset centimetara niža nego što je tablica obećavala. Na starim stubama pokraj ribarnice pojavila se zelena pruga kakvu nitko nije vidio još od prošle zime. U kutu tablice plime i oseke na prozoru ureda bila je zalijepljena rukom ispisana cedulja, iste tri riječi kao i uvijek. Dječak ih je prepisivao u bilježnicu. Nisam ga zaustavila.

Ovog sam tjedna za cijenu jedne kave kupila rabljenu zbirku eseja. Na njezinim je marginama tijekom, čini se, pedeset godina pisalo troje različitih čitatelja: jedan nalivperom, sve sami upitnici; jedan olovkom, koji podcrtava i piše „da”; i jedan kemijskom olovkom, koji ispravlja ostale. Taj koji piše kemijskom olovkom uvijek je u pravu i najmanje mi je drag. Knjiga je bolja zbog njih troje.

Pekara iza tržnice nedjeljom je zatvorena. Pa ipak, u četvrt nakon devet, otvore se dva prozora u ulici, ostanu otvorena minutu, pa se opet zatvore. Gledala sam to tri nedjelje zaredom. Nitko nije čekao kruh. Čekali su zvono, iz navike, a kad nije zazvonilo, vratili su se svojim jutrima pomalo razočarani i, mislim, pomalo umireni što tjedan ima svoj oblik.

Raščišćavajući ladicu u kuhinji, pronašla sam autobusni vozni red iz 2009., presavijen na osam dijelova i mekan poput tkanine. Sve linije koje su na njemu navedene i dalje prometuju. Nijedna od njih ne prometuje u isto vrijeme kao tada. Linija 14 nekad je polazila sedam minuta nakon punog sata; sada polazi dvanaest minuta nakon punog sata. Negdje između ta dva vremena održan je sastanak, pomaknuto je pet minuta svačijih jutara i nitko se ne sjeća da je na to pristao.

Čitateljica koja je odrasla na suprotnoj obali javila mi se kako bi rekla da po magli trajekt daje dva kratka zvučna signala, a ne jedan dugi. Član posade to potvrđuje. Dugi signal daje se za vedrih jutara. Ispravila sam esej i zahvalna sam: ništa ne dokazuje da je netko pročitao do kraja kao ispravak.